VIDEO servis
Sve vijesti

Najnovije vijesti

Specijalni servisi 01/04/2019

KOVAČEVIĆ: ALIJA IZETBEGOVIĆ JE GLAVNI KRIVAC ZA RAT U BiH

 

Prije 27 godina, nelegalni referendum muslimansko-hrvatske koalicije u BiH, ubistvo srpskog svata na Baščaršiji, potom agresija i napadi hrvatske vojske na Srbe u Kupresu, Sijekovcu, selu Ravno, bili su neki od prvih detonatora krvavog građanskog rata u BiH, zemlji u kojoj se od 1992. godine svakog aprila iznova otvaraju polemike i iznose "nove" istorijske činjenice o uzrocima početka rata na prostorima bivše Jugoslavije.

 

Priredio: Ognjen BEGOVIĆ

ISTOČNO SARAJEVO, 1. APRILA /SRNA/ - Glavni krivac za izbijanje građanskog rata 1992. godine u BiH je tadašnji muslimanski lider Alija Izetbegović, koji je sa dva važna međunarodna mirovna sporazuma povukao potpise, na nagovor bivšeg američkog ambasadora Vorena Cimermana, ali i zbog pritiska SDA, koja nije željela nikave dogovore sa Srbima u BiH, ističe predsjednik Skupštine Odbora Sarajevsko-romanijske regije Organizacije starješina Vojske Republike Srpske pukovnik Blagoje Kovačević.

"Nakon toga, Izetbegović je u parlamentu BiH izgovorio sudbonosnu poražavajuću rečenicu da će žrtvovati mir za suverenu i nezavisnu BiH, čime je direktno uticao na izbijanje oružanog sukoba u BiH", govori Kovačević za Srnu, prisjećajući se početka rata u BiH.

On podsjeća da se prije izbijanja oružanih sukoba na teritoriji BiH vodila veoma intenzivna diplomatska aktivnost.

U ljeto 1991. godine vođeni su pregovori srpske i muslimanske strane o budućnosti BiH u novonastalim okolnostima otcjepljenja Slovenije, Hrvatske i Makedonije od SFRJ. Srpsku delegaciju predvodio je Radovan Karadžić, a muslimansku Muhamed Filipović. U pregovorima su učestvovali i Nikola Koljević, Biljana Plavšić i Momčilo Krajišnik, sa srpske, a Adil Zulfikarpašić, sa muslimanske strane, koji je, zajedno sa Filipovićem, imao puno ovlaštenje Izetbegovića za učešće u pregovorima.

Kovačević pojašnjava da se to ovlaštenje odnosilo na odobrenje članovima muslimanske delegacije da ona može da donosi obavezujuće odluke, odnosno da mogu da potpišu sporazum o kojem se dogovore sa srpskom stranom.

Prema njegovim riječima, pregovore je inicirala muslimanska strana, želeći da se uredi odnos sa ostatkom SFRJ, te da se obezbijedi ravnopravnost Muslimana sa Srbima i Crnogorcima u novoj državi.

"Oni su insistirali na teritorijalnoj cjelovitosti BiH. Srbi su postavili uslov da opstanu u zajedničkoj državi, bez obzira kako će ona izgledati u budućnosti. Osnovna načela pregovora bila su da BiH ostane u zajedničkoj državi Jugoslaviji, a da zadrži suverenitet. Sa ostalim članicama dijelila bi zajedničku spoljnu politiku, vojsku, novac, carine i ekonomsku politiku", navodi Kovačević.

On kaže da su se u toku pregovora dvije strane sporazumjele da BiH ostane u sastavu Jugoslavije kao suverena i ravnopravna u svojim granicama, da unutar BiH neće biti podjela, da će vojska u BiH biti uspostavljena isključivo od njenih državljana - građana i da jedino državljanin BiH može biti njen komandant, pri čemu bi delegacije država članica u zajedničkoj državi imale pravo veta po pitanju vitalnih nacionalnih interesa.

Tada, ističe Kovačević, nije dogovoren karakter države jer su Muslimani insistirali da to bude savez država, a Srbi da to bude savezna država.

"O pregovorima je upoznat i tadašnji predsjednik Srbije Slobodan Milošević, koji se saglasio sa rezultatima dogovaranja i još je predložio da Alija Izetbegović bude predsjednik BiH, a da BiH bude posebna vojna oblast i da komandant te vojske uvijek bude Musliman. Sporazum je potpisan 14. jula 1991. godine i prvi put je objavljen u Beogradu 1. avgusta 1991. godine. Ovaj sporazum muslimanska strana odbacila je odmah poslije objavljivanja", naglašava Kovačević.

Drugi sporazum, napominje on, koji je mogao da spriječi izbijanje rata u BiH bio je takozvani Kutiljerov plan, prema kojem je BiH trebalo da postane decentralizovana država u kojoj bi sve opštine bile podijeljene po nacionalnoj osnovi.

Ovaj plan predviđao je stvaranje tri konstitutivne nacionalne jedinice sa većinskim bošnjačkim, hrvatskim i srpskim stanovništvom.

Muslimanima je trebalo da pripadne 44 odsto teritorije ili 50 opština, Srbima 44 odsto teritorije ili 37 opština i Hrvatima 12 odsto teritorije ili 20 opština.

BiH bi se sastojala od tri konstitutivne jedinice, a skupština bi imala dva doma - dom građana i dom konstitutivnih jedinica. Prema ovom modelu, Sarajevo bi imalo eksteritorijalni status.

Ovaj plan potpisali su 18. marta 1992. godine Radovan Karadžić, Alija Izetbegović i Mate Boban.

"Naknadno, 28. marta iste godine, Izetbegović, na nagovor američkog ambasadora Vorena Cimermana, povlači svoj potpis sa ovog dokumenta i odbacuje ga. Kao što se vidi iz prezentovanih činjenica, oba puta svoj potpis sa ključnih dokumenata povlači muslimanski politički lider Izetbegović, jednom jer je njegova stranka SDA odbila bilo kakav dogovor sa Srbima, na čemu je posebno insistirao njegov blizak saradnik Hasan Čengić, a drugi put na nagovor Cimermana", napominje Kovačević.

Nakon toga, podsjeća on, Izetbegović je u parlamentu BiH poručio da će žrtvovati mir za suverenu i nezavisnu BiH, čime je direktno uticao na izbijanje rata.

Prema njegovim riječima, već tada je srpski narod u Hrvatskoj bio izložen oružanim napadima i teroru, a Srbima je jedino u pomoć pristigla tadašnja JNA, koja je spriječila njegov pogrom i potpuno uništenje na prostoru tada već, nažalost, međunarodno priznate Hrvatske.

"Politika tadašnjeg rukovodstva Hrvatske nije se uopšte razlikovala od politike koju je sprovodila zloglasna Nezavisna Država Hrvatska /NDH/ tokom Drugog svjetskog rata. Razlika je bila samo u tome što je NDH direktno nastala na temeljima fašističke Njemačke, dok su sadašnju Hrvatsku tada podržavale SAD i druge članice NATO-a, među kojima su se naročito isticale Njemačka, Italija, Velika Britanija, Francuska, Holandija, pa čak i Austrija, koja nije članica NATO-a", kaže Kovačević.

On tvrdi da je Hrvatska svoje ciljeve željela da ostvari na sličan način kao i NDH, a to znači trećinu Srba pobiti, trećinu protjerati i trećinu pokatoličiti.

"Da su namjere hrvatskih vlasti bile iste kao i NDH 1941. godine pokazuje podatak da su oni izvršili oružanu agresiju na BiH u martu 1992. godine, iako su na tim prostorima već bile jedinice UNPROFOR-a i bivše JNA, pošto je tada BiH još bila dio Jugoslavije. To je bila otvorena agresija, tim prije jer su i Muslimani i Hrvati u BiH, po uzoru na hrvatsku antisrpsku politiku, 10. juna 1991. godine formirali paravojne strukture oličene u zloglasnim formacijama `Zelene beretke` i `Patriotska liga`, te HOS... Činjenica je da su u to vrijeme jedine zakonite oružane sile bile jugoslovenska vojska i MUP BiH", navodi Kovačević.

On podsjeća i na tragični 1. mart 1992. godine, koji je, osim nelegalnog referenduma muslimansko-hrvatske koalicije, u srpskom sjećanju ostavio posebno tužan trag zbog ubistva srpskog svata Nikole Gardovića, jer je pucanj u njega bio i pucanj u Srpsku pravoslavnu crkvu, najveću svetinju srpskog naroda, ali i srpsku državu jer je tada oteta, zgažena i zapaljena srpska trobojka.

Prema njegovim riječima, 3. marta hrvatska vojska napada Brod, a potom 26. i 27. marta i Sijekovac, gdje čini krvave zločine nad nevinim srpskim narodom, koji su nastavljeni i na području Kupresa, te sela Ravno, što je bio definitivan uvod u, za Srbe, neželjeni krvavi građansko-vjerski sukob u BiH.

Kovačević, takođe, navodi da se u to vrijeme Sarajevsko-romanijski korpus Vojske Republike Srpske neprekidno nalazio pod optužbama za granatiranje Sarajeva i namjerno izazivanje stradanja stanovništva, iako je i sam bio neprekidno izložen snažnim dejstvima muslimanskih snaga.

"Prihvaćena laž sarajevskih i bjelosvjetskih medija da su se `četnici`, kako su Srbe zvali, nalazili po brdima i planinama oko Sarajeva i da su odatle artiljerijom svih kalibara u neograničenom broju, varvarski razarali multietničko Sarajevo, lako se demantuje u linijama prednjeg kraja odbrane između zaraćenih strana. Sarajevo je bilo podijeljen grad i to je ostalo do kraja rata, a imali su izdašnu pomoć brojnih međunarodnih krugova", kaže penzionisani pukovnik Vojske Republike Srpske.

Bez obzira na sve probleme i nedaće koje su ga pratile u toku odbrambeno-otadžbinskog rata, ističe Kovačević, Sarajevsko-romanijski korpus izvršio je sve zadatke, a specifična situacija u kojoj se nalazio umnogome je uticala na borbena dejstva u kojima je učestvovao.

"Nije poznato da li je igdje zabilježena ovako specifična konfiguracija zone odgovornosti nekog operativnog sastava i neprekidna izloženost optužbama za napade i granatiranje Sarajeva. Korpus se veoma uspješno nosio sa višestruko nadmoćnijim neprijateljem i pobjedonosno završio svoj ratni put, a nestao je i otišao u istoriju, zajedno sa srpskim opštinama koje su po Dejtonskom mirovnom sporazumu pripale Federaciji BiH. Srpski narod, svjestan situacije, nije prihvatio da živi u tom entitetu, ostavio je svoja vjekovna ognjišta i krenuo da traži slobodu širom Republike Srpske, matice Srbije i u dijaspori", zaključio je Kovačević razgovor za Srnu.