VIDEO servis
Sve vijesti

Najnovije vijesti

Specijalni servisi 02/05/2019

NAJUPORNIJI SRBI ŽIVE U CRKVENIM VODICAMA I JANjINIM VODAMA

 

U Crkvenim Vodicama ne postoji njiva ili livada koja je oslonjena na selo, a koja se ne obrađuje jer ljudi shvataju da se ne može živjeti od socijale i čekanja u redovima ispred narodnih kuhinja

 

Priredio: Neđeljko ZEJAK

OBILIĆ, 2. MAJA /SRNA/ - Postoje ljudi koji neće da napuste svoje kuće ni pod kakvim ucjenama, odolijevajući najbrutalnijem nasilju - takvi su Srbi iz sela Crkvene Vodice i Janjine Vode na Kosovu i Metohiji.

Uprkos potpunoj izolaciji i odsječenosti od ostatka Srbije, dvadesetogodišnji teror albanskih vlasti i kriminalaca preživjelo je gotovo 300 Srba, među kojima je 90 djevojčica i dječaka.

U ovim selima, iako su bila izložena nasilju i paljevinama, nijedna kuća nije prodata niti ima onih koji su svoje domove, oslonjene na Termoelektranu "Kosovo B", pustili da zarastu u korov.

Mladi bračni parovi, poput porodice Bojane i Ivice Markovića, sa mnogo djece, garancija su budućnosti Srba na prostoru koji opštinu Obilić dijeli od opštine Kosovo Polje.

Opstaju mada su oslonjeni na zloglasni rudnik Belaćevac i još zloglasniju planinu Čičavicu.

Preostali Srbi uglavnom se bave poljoprivredom i stočarstvom, iako su stariji od 40 godina i svi nekada radili u rudniku Belaćevac ili u termoelektranama "Kosovo A" i "Kosovo B".

Ivica Marković je u predvečerje jednostranog proglašenja nezavisnosti Kosova i Metohije 2008. godine, uprkos raznim savjetima, odlučio da napusti "Gošu" i vrati se iz Smederevske Palanke u rodne Crkvene Vodice, gdje je sa suprugom Bojanom iz sela Donja Brnjica, kod Prištine, zasnovao porodicu.

Magdalena, Miljana i Helena, njihove tri kćerke, zajedno sa preostalim vršnjacima, žive, uglavnom, pod nadzorom i budnim okom roditelja.

"Strahujemo za bezbednost devojčica, uprkos činjenici da incidenata nema. To je nešto sa čime živimo i sa čime ćemo živeti još dugo", priča Bojana, uvjerena da će njene kćerke po završetku škole naći svoju sreću "tu negde - odakle se vidi Gazimestan".

Kćerke nastavu pohađaju u multietničkoj školi, pedesetak metara udaljenoj od kuće.

Ipak, Markovići ih svakodnevno prate do škole i nazad jer kroz centar sela prolazi magistralni put koji vodi preko Čičavice i Belaćevca do opštine Glogovac, a kojim ponekad prođu i "ostrašćeni Albanci".

Markovićima, kao i većini bivših rudara u Crkvenim Vodicama, izgrađena je kuća o trošku države Srbije, a od humanitarne organizacije "Majka devet Jugovića" dobili su kravu, pa danas uz Ivičinu platu od 180 evra, te prodajom sira i mlijeka, obezbjeđuju novac za školovanje djevojčica.

"Sam Bog me je spasio da ne ostanem doživotni bogalj jer sam prije tri godine polomio nogu i imao otvoren prelom skočnog zgloba, ali, uprkos tome što imam veštačku petu, radim kao da sam najzdraviji", kaže za Srnu Ivica, kojem bi se "sve želje ispunile kada bi imao traktor".

U Crkvenim Vodicama ne postoji njiva ili livada koja je oslonjena na selo, a koja se ne obrađuje jer ljudi shvataju da se ne može živjeti od socijale i čekanja u redovima ispred narodnih kuhinja.

"Nikada niko od nas u selu nije živeo od socijalne pomoći ili od prosjačenja", ističe Ivica i navodi da su stariji mještani rudari i stočari koji žive od svog rada.

Markovići vjeruju da će bolji dani doći i da će Srbi, kao u prijeratnom periodu, moći da rade u termoelektranama, ali ne i rudniku Belaćevac, te da će i generacije koje dolaze opstati u selu, mada je sve više onih mlađih koji zbog nezaposlenosti žele da idu u inostranstvo.

Srbi sa ovog područja očekuju da će Vlada Srbije, uz pomoć međunarodne zajednice, primorati Prištinu da na posao vrati bar dio od 5.000 zaposlenih Srba, koliko ih je do 1999. godine radilo u termoelektranama.

Tako bi, ističe Ivica Marković, preostali Srbi, posebno oni mlađi, imali šansu da obezbijede sebi i svojoj djeci budućnost.