VIDEO servis
Sve vijesti

Najnovije vijesti

Specijalni servisi 08/05/2019

LJUBAV U DOBA PROPAGANDE I POSLIJE NjE

 

Slikarski ciklus "Zagrljaj" Safeta Zeca, posvećen Bošku i Admiri, biće postavljen na Venecijanskom bijenalu u septembru, navode sarajevski mediji, ali ne ulaze više u istorijat ubistva dvoje mladih. Tako se politika, maskirana u vijest iz kulture, ponovo našla na svom starom poslu - pisanju propagandne istorije.

 

Priredio: Nenad TADIĆ

BIJELJINA, 8. MAJA /SRNA/ - Sarajevski mediji javljaju da će slikarski ciklus Safeta Zeca "Zagrljaj", posvećen Bošku Brkiću i Admiri Ismić, koji su ubijeni pri pokušaju napuštanja ratnog Sarajeva, biti prikazan na ovogodišnjem Venecijanskom bijenalu, ali upadljivo izbjegavaju da imenuju ubice.

Svi dosadašnji umjetnički prikazi rata devedesetih godina prošlog vijeka koji su dolazili iz Sarajeva, iz bošnjačke vizure jasno su krivicu locirali na onim koji su, kako se to nezaobilazno tvrdi, "opsjedali grad" i "izvršili agresiju". Odnosno na dežurnim krivcima - Srbima.

Samo Sarajevo puno je spomen-tabli i natpisa na kojima su Srbi, kao narod, prozvani za svaku pojedinačnu ili grupnu pogibiju u gradu tokom posljednjeg sukoba u BiH.

Zecov ciklus "Zagrljaj" biće sutra postavljen u prostorijama Crkve Santa Marija dela Pjeta u Veneciji, navode sarajevski mediji i pominju kome je posvećen, ali ne ulaze više u istorijat ubistva tih mladih ljudi.

Tako se politika, maskirana u vijest iz kulture, ponovo našla na svom starom poslu - pisanju propagandne istorije.

Ovaj tragični slučaj bio je godinama jedan od simbola navodne "agresije na grad" i dokaz da, kako je to navođeno, "srpski agresor" nije birao ciljeve, već je ubijao "sve što mu je bilo dostupno".

Mladi par, Srbin i muslimanka, pokušali su 18. maja 1993. godine da napuste grad i odu iz BiH.

Mada je dogovoreno da će biti propušteni da prođu, par desetina metara prije prelaska na Grbavicu, centralno sarajevsko naselje koje su držale snage Vojske Republike Srpske, Boško i Admira su ubijeni.

Danima su ležali blizu Vrbanje mosta, koji je bio na samoj gradskoj liniji razdvajanja zaraćenih strana. Sahranjeni su poslije u srpskom dijelu grada, a nakon rata njihovi posmrtni ostaci su, prema želji Admirinih roditelja, prebačeni u Sarajevo.

Sarajevski mediji su godinama, po uhodanoj matrici, optuživali srpske snage.
Čak su i roditelje nesrećne djevojke obmanuli da se ubica zna i da je to "agresorski potpis".

Prije par godina, iz srca muslimanskih obavještajno-propagandnih ratnih krugova, posvjedočeno je da je metke ispalio pripadnik "Ševa", snaga koje su pravile diverzije i izazivale maskre i ubistva kako bi održavale ratne tenzije.

Od tog časa, nesrećni mladi par Boško i Admira prestaju biti zanimljivi sarajevskim medijima i njihova sudbina seli se sa većih novinskih stubaca na privatne "Fejsbuk" stranice ili u manje tiražne novine.

Naime, nakon saznanja ko su ubice i sa kojim motivima /u to doba 1993. godine važila je politika ratne vlade Alije Izetbegovića da niko ne može da napusti grad/, "sarajevski Romeo i Julija" postaju prećutno prokazani za bošnjačke vlasti.

Razlog je jednostavan - probali su da izađu na "pogrešnu stranu", odnosno srpsku, a saznanje ko je ubica ruši već formiranu propagandnu priču.

Što je još gore po sarajevsku propagandnu čaršiju, tako se otvaraju i neki drugi slučajevi ratnih zločina /Markale jedan i dva, Ulica Vase Miskina/ koji su već u Sarajevu stavljeni ad akta i proglašeni riješenim.

Otuda u vijestima koje najavljuju Venecijanski bijenale i slave učešće slikara Zeca jasno provijava kulturološki, a nikako ratni kontekst cijele priče, što do sada nije bio slučaj.

Boško i Admira, u ovakvom Sarajevu, politički i nacionalno zaokruženom u jednu jedinu, navodnu, ratnu istinu, nikada neće dobiti svoju ulicu ili bar neku klupu za zaljubljene mada su tipičan primjer za predratni multietnički život.

Razlog je ružan i, u isto vrijeme, potpuno logičan za poslijeratno Sarajevo - nisu podobni po nacionalno-vjerskoj osnovi, a više nemaju ni /bar/ propagandnu korist za gradske oce.

Možda bi, stoga, jedan zagrljaj ovog nesrećnog mladog para mogao da ostane vječno zabilježen u Istočnom Sarajevu skulpturom ili natpisom na ulici, parku ili trgu.

Pošto je užasna sudbina Boška i Admire iskorištena za pokušaje jeftine ratne i poslijeratne propagande i kao oruđe za satanizaciju drugih, nema ništa logičnije već da pomen na njih bude dostojno obilježen u dijelu nekada zajedničkog grada, koji je propagandno satanizovan koliko i ovaj mladić i djevojka.

Tako bi njihov posmrtni zagrljaj prestao da bude propagandni čin za isključivu ratnu politiku, i ponovo postao ono što je uvijek i bio - zagrljaj ljudi koji žele da budu slobodni i da /pre/žive, pa makar i simbolično.