VIDEO servis
Sve vijesti

Najnovije vijesti

Specijalni servisi 21/06/2019

SPOMEN-PLOČE KAO MERMERNI GRAFITI MRŽNjE

 

Stotine hiljada današnjih Sarajlija mirno prolaze ulicama koje su nekada nosile imena srpskih naučnika, vojnika i umjetnika, ispijaju pića, idu na pijacu ili sjede u parkovima u krugu kojih stoje table koje ih uče i upozoravaju da su sve zločine prošlog rata napravili - Srbi.

 

Piše: Nenad TADIĆ

BIJELJINA, 21. JUNA /SRNA/ - Da biste bili lojalan "Bosanac i Hercegovac" ili "pravoslavni Bosanac", kako vole da kažu u političkom Sarajevu, morate prihvatiti da su Srbi agresori na BiH, da su fašisti i zločinci i da su sami napustili svoje kuće i otišli u izbjeglištvo vođeni "velikosrpstvom".

Sarajevo i većina gradova u Federaciji BiH /FBiH/ prepuni su spomen-ploča na kojima se Srbi, kolektivno, nazivaju fašistima i zločincima, ali jedna ploča u Srebrenici na kojoj se podsjeća na srpske žrtve, a muslimanske jedinice nazivaju "hordama", izazvala je uvrijeđene reakcije u bošnjačkim sredinama.

Oni kojima smeta kada porodice ubijenih Srba nekadašnje vojnike Nasera Orića, koji su ljude zakucavali ekserima za uši u Kravicama na pravoslavni Božić 1993, nazovu "hordama", sasvim mirno žive u "glavnom gradu" multietničke BiH u kome na desetinama mjesta Srbe karakterišu kao fašiste, naciste, koljače, ubice...

Izostanak bilo kakve empatije za Srbe stradale u ratovima devedesetih godina prošlog vijeka rezultat je ratne propagande koja i dalje vlada u bošnjačkim sredinama, ali i dnevne politike bošnjačke elite, svjetovne i vjerske, koja BiH vidi kao državu Bošnjaka-muslimana i "ostalih", koje, za sada, zovu Srbima i Hrvatima.

Sve što je srpsko, u ideologiji "bošnjačke BiH", jeste tuđinsko, osvajačko, neprijateljsko, genocidno... Otuda se sve što dolazi sa srpske strane shvata kao neprijateljski potupak, a svaka vrsta nacionalnog interesa, pa i obično sjećanje na ubijene ljude doživljava kao provokacija.

Političko Sarajevo ne priznaje Republiku Srpsku, već je samo podnosi jer mora. Ne priznaje konstitutivnost drugih, pa ni Srba, već je relativizuje i sve više stavlja u kontekst /svog/ popisa stanovništva.

Samim tim, u bošnjačkim sredinama se svako podsjećanje da je i u njihovo ime neko činio zločine doživljava ili kao "pravedna odmazda" ili "velikosrpska laž".

Veliku negativnu ulogu u totalnom dezinformisanju Bošnjaka po ovom pitanju imali su Haški tribunal i Sud BiH, koji su političkim procesima od građansko-vjerskog rata na silu stvarali privid "agresije", a od jedne sukobljene strane ekskluzivnu žrtvu.

Zato stotine hiljada današnjih Sarajlija mirno prolaze ulicama koje su nekada nosile imena srpskih naučnika, vojnika i umjetnika, ispijaju pića, idu na pijacu ili sjede u parkovima u krugu kojih stoje table koje ih uče i upozoravaju da su sve zločine prošlog rata napravili - Srbi.

Jedino što se razlikuje na tim pločama jesu formulcije: nekada su to "srpski fašisti", nekada "srbočetnici", nekada "srpski agresor"...

Kao što reče pjesnik Branko Miljković u svojim poznatim stihovima: "Ubi me prejaka reč", tako i ono malo preostalih sarajevskih, mostarskih, zeničkih ili tuzlanskih Srba živi kako zna i umije u sredinama koje ih sve žigošu kao zločince jednake onima koji su zločin zaista i počinili.

Istovremeno, svaka slična upotreba vokabulara druge strane izaziva "duševnu bol" i medijsku hajku onih koji bdiju nad "jedinom ratnom istinom" i koji su i inicirali spomen-ploče po gradovima sa bošnjačkom većinom, koji opasno liče na grafite mržnje, samo uklesane u mermeru.

Zločin je zločin, a žrtve su žrtve. Za početak u Sarajevu bi, napokon, trebalo da odvoje Srbe od fašista i zločinaca na spomen-pločama ili da stave i svoje fašiste, kako one iz zadnjeg tako i one iz prošlih ratova.