VIDEO servis
Sve vijesti

Najnovije vijesti

Specijalni servisi 09/12/2019

VUČETIĆ: POTRESE ME I RASTUŽI SVAKI ODLAZAK U BJELOVAC

 

U kući nas nije niko tukao, ali su nas tjerali da cijepamo drva ispred kuće i tu su se okupljala muslimanska djeca i tukla nas, prisjeća se Brano zarobljeništva, u kojem je zaboravio slova i gotovo zanijemio.

 

Priredio: Miro PEJIĆ

BRATUNAC, 9. DECEMBRA /SRNA/ - Tridesetšestogodišnji Brano Vučetić iz Bratunca imao je svega devet godina kada su muslimanski vojici upali u njegovo dvorište i kuću u selu Bjelovac, ubivši mu oca Radovana i maloljetnog brata Milenka, a njega sa još dvoje djece i dvije žene iz susjedne kuće zarobili i odveli u logor u Srebrenicu.

Tog 14. decembra 1992. godine, kada su ga ranjenog i krvavog uhvatili i poveli vidio je brata uz ogradu u šljiviku i nije znao da je ubijen.

Ranije, 16. septembra te godine, na putu od Bratunca prema Bjelovcu ubijena mu je makla Radojka dok je nosila hranu za djecu.

Brano je, srećom, preživio zarobljavanje i 56 dana provedenih u logoru u privatnoj kući u selu Soloćuša kod Srebrenice, gdje su bila smještena zarobljena djeca, dok su žene bile u logoru u zgradi tadašnje policijske stanice.

Tog tragičnog decembarskog dana ostao je sam, bez porodice i imovine, bez igdje ičega.

Kaže da ne voli da se prisjeća tih događaja i nesreće koja ga je zadesila jer ga to potresa i unosi nervozu. Ipak, pristao je da govori za Srnu.

"Ne idem na parastose u Bjelovac. Ne mogu. Bude mi muka. Ružno se osjećam. Teško mi to pada, zapadam u višednevnu depresiju i zato gotovo nikako ne idem u svoje selo", počinje Brano svoju tužnu životnu priču.

Kaže da ni iduće subote, 14. decembra, neće ići na parastos jer mu bude teško i unosi košmar u njegov život.

"Ne mogu u Bjelovac. Ali, često posjećujem bratunačko groblje. Tu su mi sahranjeni roditelji i brat. Tu prislužim svijeće, prisjetim se zajedničkih porodičnih trenutaka, sjedim, ponešto progovorim, ponekad zaplačem i bude mi lakše. U subotu ću opet na groblje", kaže ovaj mladić.

Zarobljavanja se dobro sjeća i kaže da su ih vodili kroz šumu do Srebrenice i usput su dobijali ćuške i batine.

"U Srebrenici su baku Dostanu Filipović odvojili i odveli u logor u tadašnjoj policijskoj stanici, a nas djecu su zatvorili u jednu privatnu kuću u prigradskom naselju Soloćuša. U kući nas niko nije tukao, ali su nas tjerali da cijepamo drva ispred kuće i tu su se okupljala muslimanska djeca i tukla nas", prisjeća se Brano dijela svog djetinjastva u zarobljeništvu, u kojem je zaboravio slova i gotovo zanijemio.

On kaže da su razmijenjeni nakon 56 dana u Skelanima, a da se izvjesno vrijeme uopšte nije znalo da su zarobljeni i živi.

"U Bratuncu su mislili da smo ubijeni i da nas je Drina odnijela. Nekako se posredstvom radio-veze saznalo da smo živi odvedeni u logor u Srebrenicu i onda je krenula aktivnost oko pripreme razmjene", priča bivši logoraš.

Tek nakon razmjene i dolaska u Bratunac saznao je i shvatio da je ostao sam - bez porodice, bez kuće i svega što je imao do tog kobnog 14. decembra.

Nakon razmjene, Branu su prihvatili tetak Ivan Petrović i tetka Dostana, kojima je, prilikom napada na Bjelovac, u muslimanskoj zasjedi poginuo dvadesetjednogodišnji sin Mladen, a šest godina stariji Slaviša teško ranjen.

Sa njima je živio osam godina, a zatim je oko tri godine proveo kod ujaka Dušana Ilića.

Završio je srednju školu, dobio mali stan i zaposlio se. Bio je prinuđen da brine o sebi.

Oženio se i prije dvije i po godine dobio sina Vukana. Promijenio je i firmu i počeo da radi na šalteru "Pošta Srpske".

"Želim da imam više djece. Oni su smisao života i, ako Bog da, biće ih još. Nije to osveta nego obaveza da živi zamijene nastradale Vučetiće, koji treba da dobiju nasljednike, da se loza ne prekine, kandilo ne ugasi, sjeme ne zatre i da jednog dana nikne nova kuća na spaljenom ognjištu u Bjelovcu, odnosno da život i radost pobijede nesreću i smrt", kaže Vučetić uz duboki uzdah.

On naglašava da su izuzetno teške godine iza njega.

"Imao sam pažnju i podršku tetka i ujaka i njihovih porodica i elementarne uslove za život. Međutim, bio sam siroče, bez roditeljskog oslonca i doma. Za neke potrebe se nisam imao kome obratiti. To me je mučilo i proganjalo sve do sklapanja braka i rođenja sina. Od tada se osjećaj mijenja. Stižu nove obaveze, porodični ambijent, radost i roditeljske obaveze potiskuju ramišljanja o prošlosti i nesreći koju sam preživio i zbog toga želim još djece i da se žrtve nadoknade novim rađanjima", ističe Brano.

Kaže da je srećan što je ostao pshički zdrav. "Društvo ne vodi dovoljno brigu o članovima porodica poginulih, posebno o slučajevima u kojima je kompletna porodica nastradala, a preživio jedan član, i to maloljetan kao što sam bio ja. Nakon mnoštva problema dobio sam neki mali stan, a kada sam formirao porodicu i dobio sina zadužio sam se kreditno i kupio veći stan u kome ima mjesta za još djece, koju želim", naglašava Brano.

On je istakao da se sjeme Vučetića nije zatrlo, da će se loza proširiti i porodično stablo razgranati, ali da ga muči činjenica da za zločin u Bjelovcu niko nije odgovarao. Preživjeli su Vučetići, kaže on, ali boli nepravda.

"U mom srcu nema mržnje. Ne treba mi osveta niti za njom vapim. Kao i drugi kojima su pobijeni najmiliji vapim za pravdom. Valjda je moja bol ista, valjda i mene boli kao i majke Srebrenice. Niko još nije odgovarao za moju majku, mog brata, oca, komšije, prijatelje... Pravda nama treba. Srbi su osuđeni na 1.000 godina zatvora, a na drugoj strani - niko. Istina nam je preča od svega - zbog života i budućnosti", kaže Brano.

Vučetić ukazuje da niko nije odgovarao za pobijene Srbe u Bjelovcu, a u ovom selu gotovo svi ubijeni bili su civili. Ubijani su na različite načine u svojim kućama i dvorištima ili bjekstvu prema Drini i pokušaju da se eventualno čamcima domognu Srbije.

U Bjelovcu i obližnjim Sikiriću i Lozničkoj Rijeci tog dana ubijeno je 68 Srba, njih petoro zarobljeno, selo opljačkano, zatim spaljeno. Ostalo je pusto jer preživjeli nisu imali gdje da se vrate. Još nisu obnovljene sve kuće u selu.