VIDEO servis
Sve vijesti

Najnovije vijesti

Specijalni servisi 03/06/2020

ZAŠTO SRPSKI POLITIČARI BRANE GRAD IZ KOJEG SU SRBI OTJERANI?

 

Republika Srpska i srpska politika u BiH nemaju nikakav razlog da učestvuju u bilo kakvim parapolitičkim i medijskim farsama kojima je cilj da monoetnički grad koji se davno odrekao bilo kakve jugoslovenske i antifašističke baštine prikaže kao bastion demokratije i međunacionalnog okupljanja

 

Piše: Nenad TADIĆ

BIJELJINA, 3. JUNA /SRNA/ - Srpski poslanici u parlamentu BiH i srpska politika uopšte, zaokupljeni polemikom o "blajburškoj rezoluciji", nisu dali valjan odgovor sarajevskim Srbima niti javnosti na pitanje: zašto brane antifašističko lice grada Sarajeva, u kojem više nema Srba?

Čemu stavljanje potpisa na bilo koji dokument o dešavanjima u Drugom svjetskom ratu ili posljednjem iz devedesetih godina kada je to potpis u ime protjeranih i izbjeglih 150.000 nekadašnjih stanovnika tog grada?

Čime je to politika iz federalnog Sarajeva zadužila Srbe i srpsku politiku da joj svojim potpisima spasavaju antifašistički ili bilo koji drugi obraz, i to još na svoju štetu, kao što je učinjeno u slučaju "blajburške rezolucije"?

Sarajevski Srbi su već 28 godina za vlasti federalnog Sarajeva - agresori. I to za sve bošnjačke političke stranke i javnost. Oni su prokazani zbog svog političkog i nacionalnog stava, satanizovani i, na kraju, natjerani da odu. Srba je danas u gradu manje od tri odsto.

Da li je vraćena nacionalizovana srpska imovina u Sarajevu - ona na kojoj su izgrađena sva velika gradska naselja od Otoke, Alipašinog polja, do Dobrinje? Nije.

Da li su Srbi konstitutivni u federalnom Sarajevu - što im Ustav omogućava, da li su proporcionalno zastupljeni u političkim i drugom tijelima? Nisu, kao ni u ostatku Federacije BiH.

Nedavno je Vlada Kantona Sarajevo formirana tek nakon farse u kojoj se odbornik hrvatske nacionalnosti u pauzi zasjedanja Gradskog vijeća "obukao" u Srbina.

Da li se blajburške mise održavaju u sarajevskim crkvama svake godine i da li ih drži nadbiskup vrhbosanski Vinko Puljić? Da.

Kada govorimo o Sarajevu i ustaškoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj /NDH/, najveći skandal dogodio se 1997. godine, kada su prenesene kosti ratnog huškača i zločinca, takođe nadbiskupa, Ivana Šarića iz Madrida /gdje se sklonio kod fašističkog vođe Fransiska Franka/ i sahranjene u kripti Crkve Svetog Josipa na Marijin dvoru.

Vraćanje kostiju ovog zakletog ustaše, te poklonika i zaštitnika Francetićeve "Crne legije" nije izazvalo reakciju "atifašističkog Sarajeva". Bošnjake i njihovu politiku nije bilo briga, Hrvati imaju svoj pogled na NDH, a Srba i Jevreja, koji imaju sve razloge da mrze Šarića - u gradu više gotovo da i nije bilo.

Da li u federalnom Sarajevu 28 godina nakon sukoba iz devedesetih godina prošlog vijeka postoji ijedno mjesto na kome se može obilježiti pogibija Srba - od slučaja Dobrovoljačke, Kazana, do nebrojenih privatnih zatvora i pojedinačnih egzekucija kojima se bili izloženi? Ne može.

Štaviše, specijalci i dobro obučeni psi morali su da čuvaju grupice Srba koje su jedno vrijeme dolazile da spuste par cvjetova u nekadašnjoj Dobrovoljačkoj ulici.

Dakle, za Srbe u federalnom Sarajevu nema ni posmrtne ravnopravnosti, kao što nema ni političke, imovinske ili istorijske.

Da li srpski predstavnici u zajedničkim organima koji potpisuju rezolucije poput "blajburške" sve ovo znaju? Ako znaju, a i pored toga se upuštaju u bilo kakve kompromise i političke igrice sa bošnjačkim sarajevskom politikom, onda rade na zatiranju bilo kakvog sjećanja na sarajevske Srbe i njihovu baštinu.

Nije normalno, ni politički, ni ljudski, kukati zbog jedne u nizu "blajburških misa" u federalnom Sarajevu, a prećutati da je nad Srbima, kao i Jevrejima i Romima, počinjen genocid u ustaškoj NDH.

Potpuno je nevjerovatna potreba bilo koje srpske strukture, sa bilo kojim partijskim ili ideološkim znakom, da umiva lice grada koji ne priznaje taj isti srpski narod i naziva ga agresorom, optužuje za "fašističke zločine" iz rata devedesetih i falsifikuje njegovo političko prisustvo glumeći multietničnost.

Ukoliko srpska politika, u svim političkim segmentima, ne uvaži ove očigledne činjenice, biće i dalje potpisa na razne dokumente političkog Sarajeva, mimikrijskog karaktera, i živjećemo paradoks po kojem srpski političari brane grad iz kojeg su njihovi sunarodnici dva puta otjerani - 1941. i 1995. godine.

Republika Srpska i srpska politika u BiH nemaju nikakav razlog da učestvuju u bilo kakvim parapolitičkim i medijskim farsama kojima je cilj da monoetnički grad koji se davno odrekao bilo kakve jugoslovenske i antifašističke baštine prikaže kao bastion demokratije i međunacionalnog okupljanja.

Svi koji potpišu bilo kakav dokument o dešavanjima u 20. vijeku u Sarajevu i BiH u kojem ne piše notorna istorijska istina da je u NDH počinjen genocid na Srbima, Jevrejima i Romima zbog njihovog rodnog, nacionalog i vjerskog određenja, doprinose pranju biografije ustaše Ivana Šarića ili islamiste Alije Izetbegovića.

Ko hoće srpski potpis u Sarajevu ili bilo koji sličan dokument taj prvo mora da nađe /žive i prave/ Srbe, prizna ih kao autentične stanovnike grada i prihvati njihovo prisustvo u postdejtonskom Sarajevu.

Jer, danas su groblja na Barama i u Vlakovu jedina mjesta u federalnom Sarajevu za koje tamošnje institucije ne moraju da izmišljaju prisustvo Srba. Niti da se zamaraju tražeći njihove potpise.