VIDEO servis
Sve vijesti

Najnovije vijesti

Specijalni servisi 18/06/2020

OTVORENI MUZEJ IZ DOBA NDH I MLADOMUSLIMANA

 

U slučaju današnjeg federalnog Sarajeva i njegovih vlasti - stvari su toliko jasne da prosto bodu oči /kao što su ih neki od nosilaca imena sarajevskih ulica bukvalno i boli svojim komšijama Srbima, Jevrejima ili pripadnicima pravog antifašističkog pokreta/

 

Piše: Nenad TADIĆ

BIJELJINA, 18. JUNA /SRNA/ - Propao je još jedan pokušaj da se počnu mijenjati nazivi velikog broja ulica u federalnom Sarajevu koje nose nazive ljubitelja ustaške Nezavisne Države Hrvatske /NDH/, mladomuslimana i ustaških diplomata - postdejtonsko Sarajevo tako ostaje vjerno svojoj profašističkoj prošlosti.

U gradu u kojem su Srbi prokazani kao agresori i fašisti /ovi izrazi "krase" veliki broj spomenika prošlog rata u gradu/, stanovništvo decenijama šeta ulicama koje nose imena najvećih koljača i zagovornika totalnog uništenja tih istih Srba i Jevreja.

Mustafa Busuladžić, koji je podržavao nacističke stavove i progon sarajevskih Jevreja, dobio je djelić nekadašnje ulice Fuada Midžića, narodnog heroja iz Drugog svjetskog rata koji je, nakon što je preživio logor Jasenovac, poginuo u posljednjim danima oslobađanja Sarajeva.

Ulica na Breci danas nosi imena fudbalera "Sarajeva" Asima Ferhatovića, ali i petorice mladomuslimana /čitaj ljubitelja po zlu poznate "Handžar divizije"/ Busuladžića, Esada Karađozovića, Fikreta Ploče, Rušida Prgude i Asafa Serdarevića.

Serdarević je bio jedan od osnivača organizacije "Mladi muslimani". Priključio se jedinici Muhameda efendije Pandže. Uhapsili su ga i strijeljali partizani u Vitezu 1944. godine.

Muhamed efendija Pandžo, godinama je predsjedavao "Merhametu". Bio je u NDH povorci koja je u maju 1941. godine prošla kroz Sarajevo slaveći dolazak ustaša i progon sarajevskih Srba i Jevreja.

Zagovarao je osnivanje SS "Handžar divizije" i bio glavni tvorac memoranduma Hitleru od 1. novembra 1942. godine. Kasnije je promijenio stavove, pa se nakratko priključio partizanima. Nakon rata, Sud časti ga je kaznio sa deset godina zatvora.

Jedan srpski narodni heroj iz Drugog svjetskog rata izgubio je svoju ulicu – Ulica Ranka Šipke danas zove Ulica Reisa Fehima Spahe, šestog reis-ul-uleme u periodu NDH.

Tu je i Ulica Envera Čolakovića, nekadašnjeg atašea za kulturu NDH u Mađarskoj.

Kao što u Mostaru i danas postoje ulice sa nekadašnjim vojnim i političkim čelnicima Pavelićeve NDH: Mile Budaka, Jure Francetića, Lorković Vokića, Ive Zelenike Tovarnika, Đure Spuževića... tako nekadašnji ratni saveznici iz Drugog svjetskog rata u federalnom Sarajevu njeguju ustašku tradiciju.

Nekadašnje ulice - 7. septembra, Prvomajska i Partizanska danas nose ime Sulejmana Pačariza Hodže, pukovnika Hrvatskih oružanih snaga i "junaka iz Hrvatskog Sandžaka".

Svoju ulicu u Sarajevu danas imaju i Husein Đozo, koji je bio imam 28. regimente "Handžar divizije". Nakon rata osuđen je na pet godina zatvora i na gubitak građanskih prava.

U nekada većinski srpskoj sarajevskoj opštini Ilidži danas je Ulica Osmana efendije Rastodera, pripadnika i aktiviste muslimanske policije kojeg su poslijeratne komunističke vlasti proglasile ratnim zločincem.

Tako današnje federalno Sarajevo, koje lažno uzima antifašističku tradiciju kada treba da isprosi neki novac ili pomoć stranaca, ili da predstavi sebe kao žrtvu srpske agresije, zapravo, punim plućima udiše mladomuslimanski vazduh iz NDH.

Ništa bolje ne pokazuje pravu tradiciju ili stremljenja nekog naroda /kao i čovjeka/ od njegovih idola i ideala.

U slučaju današnjeg federalnog Sarajeva i njegove vlasti - stvari su toliko jasne da prosto bodu oči /kao što su ih neki od nosilaca imena sarajevskih ulica bukvalno i boli svojim komšijama Srbima, Jevrejima ili pripadnicima pravog antifašističkog pokreta/.

Tako u federalnom Sarajevu više nema ulica sa imenima antifašita srpskog porijekla: Slavka Rodića, Pere Kosorića, Vojislava Kecmanovića Đede, Vase Miskina, Marije Bursać, Radojke Lakić, Moše Pijade, Slaviša Vajnera Čiče... Dug je spisak Srba koji ni živi ni mrtvi nisu dobrodošli u tom gradu.

Činjenica da su ih iz sjećanja grada izbacile sada dominantne bošnjačke vlasti, koje se, reda radi, pozivaju na antifašizam, govori da ti Srbi nikada i nisu bili poželjni u Sarajevu.

Trpjeli su ih dok su morali, tokom ondašnje jugoslovenske vlasti, a onda su se vratili svom nacionalom i političkom pogledu na prošlost, koji je identičan pogledu onih kojima su dali imena ulica, a to je - Sarajevo bez Srba, bez Jevreja i bez pomena na njih.

Gotovo perverzno izgleda činjenica da oni koji su, kao, užasnuti zbog blajburške mise u sarajevskoj Katedrali, pa vuku za rukave ono malo preostalih Srba i Jevreja kada treba obojiti grad antifašističkim prividom, istovremeno, svakodnevno šetaju gradom koji je pun imena i simbola najcrnjeg fašizma, antisrpstva i antisemitizma.

Za razliku od licemjerne kuknjave par bošnjačkih stranaka, koje su se 30 godina nakon totalne revizije istorije sjetile da bi nešto tu trebalo mijenjati, mnogo su poštenije i samosvojnije postupili oni koji nisu digli ruku za tu inicijatvu.

Veliki dio grada, koji se danas zove federalno Sarajevo, a koje je tadašnji predsjednik Srbije Slobodan Milošević velikodušno u Dejtonu predao bošnjačkim ratnim vlastima, poništavajući istoriju, demografiju i, na kraju krajeva, realno stanje na frontu, danas ipak, ne nosi Miloševićevo ime, mada bi trebalo.

Bio bi to vrhunac apsurda - da etnički očišćen grad, u kojem se njeguje tradicija fašističke "Handžar divizije" i ustaške provincije i u kojem se prave nova nacija i jezik, ponese ime srpskog političara, bez kojeg bi "šeher" morao da i dalje trpi jednog "velikosrbina" Nikolu Teslu, umjesto nadaleko znanog efendije Pandže.